Veliki uspjeh odbojkašica male odbojke OK Olimpik

 Odbojkaška suza ponosa

    

Kako smo od 5. mjesta u Zagrebu završile u finalu državnog natjecanja? Uspjehom, trudom i radom.

Odbojka. Sport u kojem sudjeluje ukupno 12 igrača/igračica (6 iz jednog tima i 6 iz drugog). Ipak, odbojku dijelimo na 3 dijela (mini odbojka, mala odbojka i velika odbojka). Kad netko krene trenirati odbojku, prvu godinu uči osnove odbojke kao što je servis, odbojkaški stav, vršno, podlaktično… Zatim slijedi jedna godina mini odbojke u kojoj sveukupno sudjeluje 6 igrača/igračica (3 iz jednog tima, 3 iz drugog) te je teren puno manji. Zatim slijede dvije godine male odbojke u kojoj sudjeluje 8 igrača/igračica te je teren ipak malo veći. I tek nakon toga počinje se igrati velika  odbojka (s 12 igrača/igračica). To je primjer za sve one koji misle da mogu samo doći na trening i igrati veliku odbojku. Vjerujte mi, da biste igrali veliku odbojku potrebno je jako puno truda i zalaganja.

Odbojku treniram u OK Olimpiku, najmasovnijem klubu Europe koji je osnovan 2006. godine, a broji ukupno 662 igračica i 91 trenera/trenerica. Treniram odbojku  već pune 3 godine. Što je za mene odbojka? Hm, da razmislim… Za mene je odbojka ljubav, sreća, ponos te još puno drugih osjećaja koje ne mogu opisati. Već sam sad sigurna da ću se njome baviti i u budućnosti. Nego, prijeđimo mi na stvar.

Ove godine igram malu odbojku u prvoj ligi. Svi smo znali da nas i ove godine, naravno, ako ostvarimo dobar rezultat, čeka državno natjecanje. Na prvom okupljanju neke utakmice smo dobile, a neke izgubile. Dalje smo nastavile trenirati no rezultat se nije poboljšao i tako smo upropastile svoju priliku za državno prvenstvo. Na idućem treningu, trener nam je rekao kako postoje matematičke šanse za državno prvenstvo, ali su jako male. Nitko više nije vjerovao u nas, osim našeg trenera, a kad smo razgovarale s njim, svima se vidjela suza u očima. Tada smo napravile najbitniju stvar, dignule smo glavu gore i nastavile još bolje trenirati. Po kiši, snijegu, pa čak i pod zimskim praznicima redovito bismo dolazile na treninge, ostajale duže i davale sve od sebe da dokažemo treneru kako još uvijek ima nade za državno prvenstvo. Dani i mjeseci su prolazili i došlo je iduće okupljanje. Nikada neću zaboraviti taj dan. Bio je to 21. siječnja 2018. kad se održavala utakmica protiv HAOK Mladosti što je nama bila izuzetno bitna utakmica. Napokon, pobijedile smo HAOK Mladost 3:0 u setovima i dokazale treneru da uz pomoć truda, rada i bodrenja sve možemo ostvariti. Došlo je iduće okupljanje na kojem smo također sve utakmice pobijedile s 3:0. Bilo je tu još uspona i padova, ali držale smo se zajedno i nakon svakog pada digle glavu gore. Treninzi su se nastavljali te je podrška između nas igračica bila nevjerojatna.

 I evo, došlo je i državno natjecanje. Kad smo prvoga dana sve ekipe pobijedile, trener nam je samo rekao: „Imam samo jedno pitanje. Otkad vi tako dobro igrate? Vi ste mene namjerno plašile svojom lošom igrom pa me sad iznenadile!“ Dosta smo razmišljale o tome kako  je moguće da puno bolje igramo, a onda smo našle rješenje: igrale smo od sveg srca i dale sve od sebe i to je ono što nas je vodilo do finala.

Dolazi finale, jedna velika prilika. Prilika da po prvi puta u povijesti Olimpika osvojimo naslov prvaka Hrvatske u maloj odbojci. Trener je za početak održao govor u svlačionici gdje nam je samo rekao: „Svi su protiv vas. Neke igračice iz drugih klubova su rekle da bi radije umrle nego navijale za vas. A zašto? Zato što ste vi najmasovniji klub  u Europi i vas bi svatko htio pobijediti. Nemojte razmišljati. Samo dođite tamo na teren i dajte sve od sebe. Nebitno je hoćemo li ovu utakmicu dobiti ili ne ako date sve od sebe.“ Nažalost, ovoga puta OK Medvešćak nas je pobijedio za 2 boda više. Primili smo srebro sa suzom u očima. Ali ovoga puta, sa suzom ponosa. I mi dalje nastavljamo trenirati. Zašto? Zato što mi ne znamo odustati. Mi radimo na našim snovima, a to je zlatna medalja ove godine. Mi je želimo i dat ćemo sve od sebe jer pobjednici drže svoje glave visoko i nikada ne odustaju. Bez trenera, ovakav uspjeh ne bi ostvarile jer nam je uvijek davao nadu i podršku i u najtežim situacijama i zato mu veliko HVALA. Nikada ne odustajte od svojih snova i ciljeva jer uz upornost sve možete ostvariti.

Tara Sedlar, 6. a